Objavljeno: Glasnik 11-12-2018
Autor: Muriz Mešić
Bosnian Islamic Cultural Center Chicago
Sažetak
Dvojica naših alima, rahmetli mr. Ćamil ef. Avdić i kadija Seid ef. Karić, bila primorana napustiti rodnu grudu i zaputiti se preko okeana u daleku Ameriku. Kao istinski intelektualci u drugoj polovini dvadesetog stoljeća bili su pronositelji islamske obnoviteljske misli na američkom tlu. Tu počinje njihovo djelovanje na oblikovanju tadašnje muslimanske zajednice; od Toleda, preko Indiane do Chicaga. Njihov rad na izgradnji prvog Muslimanskog vjerskog i kulturnog Doma u Chicagu ostat će zabilježen kao preteča u osnivanju buduće Islamske zajednice na teritoriji Sjeverne Amerike. Životne muke i tegobe tadašnjih iseljenika dodijele su im uloge psihologa, advokata, savjetnika, novinara i imama. Svoje radove objavljivali su u Glasniku Muslimanskog vjerskog i kulturnog Doma, a autori su i nekoliko stručnih radova. Sudbina im je odredila da tokom dunjalučkog života žive i rade zajedno, a njihova dva bliska mezara svjedoče o posvećenosti zajednici u kojoj su djelovali.
Zapis o nama
Bošnjaci u Sjevernoj Americi, ali i cijela bosansko-hercegovačka čitalačka publika ima potrebu, rekao bih i obavezu, zahvaliti se Muhammadu Al-Ahariju, koji od zaborava čuva sjećanje na naše intelektualce koji su živjeli i djelovali među nama. Prije svega mislim na mislioce poput Ćamila ef. Avdića i kadiju Seida ef. Karića koji su ostavili neizbrisiv trag u bosanskoj američkoj muslimanskoj zajednici i bili pronositelji islamske obnoviteljske misli na američkom tlu. Obzirom da sam upoznat s kakvom ljubavlju i pažnjom dr. Muhamed Al-Ahari pristupa istraživanju naših intelektualaca i mislilaca, te koliko detaljno istražuje njihove sfere intelektualnog interesovanja, veliko mi je zadovoljstvo napisati nekoliko riječi na ovu temu i doprinijeti čuvanju od zaborava spomen na ovu dvojicu naših alima i mislilaca. Zajedno sa Muharemom Zulfićem i Smailom Balićem, Muhammad Al-Ahari, zaslužuje da mu odamo priznanje i s pažnjom pristupimo iščitavanju njegovih djela koje nam bez ikakvog dunjalučkog interesa ”servira kao na pladnju”, iako su sunarodnjaci pomenutih alima imali veću obavezu od njega da o njima kazuju i pišu.
Životni put dvojice alima
Ono što je zajedničko dvojici kolega i prijatelja, osim što su obojica završili Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, nakon koje se Ćamil ef. Avdić upućuje na El-Azhar dok Seid ef. Karić ostaje u Sarajevu i završava Višu islamsku teološku školu (današnji Fakultet islamskih nauka u Sarajevu) gdje dobija zvanje ”kadije”, jeste što su se obojica bili primorani da napuste svoju domovinu tražeći azil u dalekoj Americi. Vrlo interesantno je da su se obojica po dolasku u Ameriku bavila bibliotekarstvom, te da su završili magistarske studije iz te oblasti, kao i to da su obojica iz sebe ostavila nekoliko vrlo značajnih naučnih radova. Kadija Seid ef. Karić bio je knjižničar u glavnoj univerzitetskoj biblioteci u Bloomingtonu u saveznoj državi Indiana koja je udaljena, za američke pojmove ”svega” 4 sahata vožnje od Chicaga, dok je Ćamil ef. Avdić dužnost knjižničara i bibliografa obavljao u biblitoeci Johna Crerara u Chicagu. Tu su se upoznali sa američkom muslimanskom historijom na osnovu koje će kasnije sa velikim samopouzdanjem pisati o tradiciji bosanskih muslimana i širiti kazivanja o dolasku islama na naša podneblja. To će ih ohrabriti i da uzmu značajniju ulogu i formiranju novih udruženja i institucija na američkom tlu. Njih dvojica će u dobroj mjeri oblikovati tadašnju bošnjačku muslimansku zajednicu u Chicagu.
Islamska obnoviteljska misao na američkom tlu
Kako kadija Seid ef. Karić tako i mr. Ćamil ef. Avdić, obojica su imali jako tešku ulogu u pokušaju da tadašnju islamsku obnoviteljsku misao koja je ranijih decenija već potekla ulicama, prije svih, Kaira i prelila se na ulice Pariza i drugih evropskih gradova, prenesu u Ameriku i predstave je svojim sunarodnjacima, ali i muslimanima iz arapskih zemalja sa kojima su sarađivali i među kojima su vrlo aktivno djelovali.
Zajedničkim snagama će već na samom početku svog djelovanja u Chicagu osnovati udruženje Muslimanski vjerski i kulturni Dom koji će pomoći da se aktivnosti prvog muslimanskog dobrotvornog društva ”Džamijetul-hajrije” realizuju i iznjedre buduće bosansko-hercegovačke islamske centre po Chicagu, a kasnije i širom Amerike. Kao što rekoh, svoje iskustvo organizovanja zajednica i njihove integracije u društvo prenijeli su i među muslimane Chicaga. To se vidi i u samim riječima kadije Seida ef. Karića prilikom otvaranja ”džamije i škole muslimanskog kulturnog doma” na adresi 1800 North Halsted Street u Chicagu u zimu, tačnije 10-og februara, 1957.godine. Na svečanosti prilikom otvorenja doma prisutnima su se obratili Ćamil ef. Avdić, gđa Almasa Hairlich, gosp. Safet Sarić, gosp. Mehmed Hairlich i kadija Seid ef. Karić.
Vrlo je zanimljivo vidjeti listu svih donatora (”Imena darivatelja”) među kojima se kadija Seid ef. Karić nalazi na prvom mjestu sa iznosom od 509,75 američkih dolara, što je za tadašnje prilike bila ogromna suma novca. Ne samo u ovom slučaju, već vidjet ćete i u kasnijim njegovim aktivnostima, kadija Seid ef. Karić, djelima i riječima pokazivao je pravi put našem narodu.
Uzajamno poštovanje i potpomaganje dvojice alima
Kadija Seid ef. Karić imao je veliko poštovanje i gajio je prijateljsku ljubav prema svom školskom kolegi, mr. Ćamilu ef. Avdiću, tako da su njih dvojica u datim okolnostima bili idealan tim za realizaciju takvog jednog, za tadašnje prilike, ogromnog poduhvata. Odnos kadije Seida ef. Karića sa hrvatskim kulturnim zajednicama u Chicagu doprinio je da kupovina budućeg centra bude potpomognuta i od strane Hrvata katolika iz Chicaga, što je svakako za svaku pohvalu. S druge strane, to nam govori da su ljudi sa naših krajeva uvijek znali jedni za druge i da se međureligijska saradnja u taj vakat bila jako intenzivna i svrsihodna.
Kadija u ulozi urednika, psihologa i vaiza
Kao ljubitelji pisane riječi, prof. Ćamil ef. Avdić i kadija Seid ef. Karić, pomno su bilježili sve aktivnosti Muslimanskog vjerskog i kulturnog Doma i objavljivali ih u svom Glasniku. Obzirom da je Seid ef. Karić obavljao i sekretarske poslove u pomenutom domu, zahvaljujući njegovom pomnom bilježenju svih donacija i aktivnosti, mi danas imamo sačuvane zapise o događajima i aktivnostima tog prvog Muslimanskog vjerskog i kulturnog Doma u Chicagu. Kadija Seid ef. Karić našao se već 1955. godine na listi utemeljitelja tog doma, što nam kazuje da su njegove riječi pratile njegova djela.
Na nekoliko mjesta nalazimo eseje i govore kadije Seida ef. Karića koji tretira aktuelne teme svog vremena, nalizirajući probleme s kojima se suočava njegova zajednica. Obzirom da je tadašnja generacija doseljenika radila teške fizičke poslove i borila se za goli opstanak, veliki broj njih pod uticajem stresa potpomognutog nostalgijom za rodnom grudom, bila je ovisna o alkoholu. Upravo na tu temu kadija Seid ef. Karić kazivao je u svom neimenovanom eseju kojeg u ovoj knjizi Muhammada Al-Aharija možete pronaći pod imenom ”Untitled Essay on Alcohol”. Svjestan stanja u kojemu se nalaze, nudio je pomoć i podršku onima koji su tražili izlaz i takvih i sličnih situacija, tako da možemo kazati da je kadija Seid ef. Karić bi vrsni psiholog, vaiz i esejista. Osim toga, kao svršenik Više šerijatske sudačke škole i poznavalac prava, vrlo često je pisao o pravima koje imaju zatvorenici ili optuženi za prekršaje, jer tadašnja generacija nije imala obrazovanih advokata s naših krajeva koji bi im mogli pomoći u slučaju bilo kakvih povreda njihovih prava ili prekršaja zakona. Te svoje radove i eseje objavljivao je u Glasniku Muslimanskog vjerskog i kulturnog Doma tokom nekoliko godina njegovog printanja.
Kadija Seid ef. Karić, kao urednik navedenog časopisa, uvijek je naglašavao da se pomenuti Glasnik ne bavi političkim pitanjima ”osim ukoliko se bude radilo o Bosni”, što nam opet govori da su pomno pratili dešavanja u svojoj domovini i na njih adekvatno, u skladu sa situacijom, reagovali i pomagali. Isto tako, pratio je pisanja drugih i objavljivao najznačajnije dijelove vijesti iz drugih časopisa i novina u svom Glasniku. Prije zaključivanja ovog teksta, saznajem da je njegova neobjavljena magistarska disertacija iz Ohaja stigla u Čikago, tako da će je biti jako interesantno pročitati i dati doprinosa da ona ugleda svjetlo dana.
Dva mezara, jedna ideja
Na kraju, obojici je mezar u Chicagu. Njihova dva mezara svjedoče da su do kraja bili predani širenju Božije poruke među američkim muslimanima, kao i da su svoj život posvetili razvijanju zajednice u kojoj su živjeli i djelovali. Danas, skoro pedest godina nakon njihove smrti, mi svjedočimo da je njihov intelektualni domet i vizija budućnosti muslimanske zajednice u Americi bio daleko ispred vizije njihovih savremenika. Da ih Uzvišeni Allah udruži u Džennetu. Amin!
