Kada sam došao u Ameriku 2012. godine, prvi značajniji događaj kojem sam prisustvovao bilo je otvaranje džamije “Behar” u Grand Rapidsu, u saveznoj državi Mičigen. Kao gost predavač bio mi je dat zadatak da u tom velikom skupu pronađem vakifa koji će svečano otvoriti tu prelijepu džamiju. Javljali su se mnogi, ali su se onda iznenada javila dvojica braće, koji doniraše deset hiljada dolara, i kao najveći vakifi tog dana pripala im je čast da otvore novoizgrađenu džamiju. Prije nego su im svečano uručeni ključevi za otvorenje džamije, na binu pozvaše svoju majku da joj se zahvale što ih je hairli odgojila. Bio sam prijatno iznenađen tom gestom.
Kada je sa svega 45. godina svog života na ahiret preselio njen muž, majka Muniba ostala je sama sa trojicom sinova; nastarijim Asmirom, srednjim sinom Admirom, a najmlađi zove se Emir. Djeca bez babe, ostadoše u okrilju samohrane majke Munibe.
Majka Muniba rodom je iz Prijedora, doselila je u Ameriku nakon proteklog rata, ostavljajući svoju rodnu grudu i tražeći novo utočište za svoju djecu. Sudbina ju je dovela u Čikago, multimilionski grad, jednu od svjetskih metropola. Čikago je grad u kojem se život odvija u punini dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u sedmici. Američki način života ne ostavlja mnogo prostora za porodicu, ljudi su u stalnom letu i nerijetko čujem kako se muž i supruga samo pozdravljaju na vratima dok se smjenjuju u čuvanju djece, jer su im smjene na poslovima različite, a o djeci nema ko da brine. Povjeravanje djece na čuvanje nekome znači prihvatenje kulture i tradicije tog “drugog”, jer on djecu odgaja “po svom” tabiatu. Vrlo često čujemo kako su roditelji uspjeli ostvariti “američki san”; kupili su kuće, voze dobra auta, imaju dobre poslove, ali kada ih upitate za djecu, e djeca su otišla “svojim putem”. To u prijevodu znači, dok su oni nadoknađivali ratom izgubljene godine i gradili novi život u dalekoj Americi, djecu su “izgubili”. Djeca su prihvatila kulture i običaje drugih naroda, oženila se ili udala za “strance”, i kako se to u Americi već tradicionalno kaže; utopila se u američki “melting pot” (lonac koji topi identitete). Sve ima svoju cijenu!
Prošlo je neko vrijeme, supruga Amina kazuje mi da je u džamiji razgovarala sa jednom veselom i jako interesantnom ženom, samohranom majkom, koja joj je ispričala svoju životnu priču. Nju je posebno dojmila ova njezina rečenica: “Jedina moja briga bila je da svoju djecu izvedem na selamet. Da znaju za Dragog Boga i za džamiju. A Allah je svačiji Zaštitnik, pa će biti i njihov.”
Naša čestita “dijaspora”, kako je mi volimo zvati, na svojim plećima iznijela je više radnih akcija u postratnoj BiH, nego svi Titovi pioniri u bivšoj Jugoslaviji. To kazujem jer svjedočim mnogobrojnim akcijama koje se pokreću i vode u toj našoj američkoj “dijaspori”. Ponovo čujem da imaju neki Ejupovići koji učestvuju u mnogim akcijama i vode dosta hairli projekata.
I tako, prolaze godine, radimo dosta hairli akcija, i na kraju Bošnjaci u Čikagu 1-og jula 2016. godine, u noći Lejletul-kadr odluče da se počne sa prikupljanjem sredstava na ime izgradnje novog islamskog centra, IC Ćamil ef. Avdić. Pristižu prve donacije, mnogi se uključuju, hiljadu i nešto vakifa već je doniralo skoro 1 milion i 800 hiljada američkih dolara na ime izgradnje navedenog centra. Tako imamo vakifa od djeteta koje je doniralo 10 dolara, do najvećeg vakifa koji je donirao 37,000 dolara. Nemamo prostora da ih ovdje spominjemo, a isto tako ovu priču trenutno kazujemo zbog nečega drugog. A svima njima Allah da nadoknadi boljim.
Međutim, ponovo u noći Lejletul-kadr, 31-og maja 2019.godine, opet u Čikagu, traje velika donatorska akcija kako bi se uspješno okončala prva faza i prikupila sredstva za kupovinu zemljišta na ime izgradnje IC Ćamil ef. Avdić. Najvećem vakifu u toj noći obećana je jedna prelijepo dizajnirana pozlaćena levha. Javljaju se mnogi vakifi, svi su oni već uvukifili hiljadama dolara, kako oni tako i akteri ove priče, no nije poenta u doniranom iznosu, već poslušajte. Onda se javlja Asmir Ejupović, sin Munibin, koji donira 10 hiljada dolara. Njegov mlađi brat Admir tu večer donirao je 5 hiljada dolara, a već ranije hiljadama dolara. I onda se javi najmlađi brat Emir, koji donira 9 hiljada i 700 dolara. Eh tu sam morao zastati. Pitam džematlije: “Znate li zašto Emir nije donirao isto kao ovaj!?” Neko progovori: “Nije htio da pretekne starijeg brata!” Baš tako! Njegov odgoj mu nije dao da pretekne brata i da mu preotme nagradu. Kada htjedoh da pozovem najstarijeg da pruzme levhu, onda džemat uglas reče: “Neka ustanu sve trojica!” Pa ustadoše njih trojica. I kada dođoše do mihraba, rekoše “Pozovite im majku, i ona je tu!” Naredismo da se napravi špalir i da majka Muniba dođe do mihraba da sa svojom djecom podijeli radost, jer su oni u toj Kadrovskoj noći bili slika njenog odgoja.
Prolomiše se tekbiri, a majka u zagrljaju tri sina pusti suze i prouči dovu: “Allah vam da svako dobro. Da vas Dragi Allah čuva na oba svijeta!”
Amin, majko Muniba!
Tekst napisao: mr. hfz. Muriz Mešić
